U očima sam joj mogao vidjeti zabrinutost. Bila je bespomoćna bez svog šumara. Tu i tamo sam ju malčice zastrašivao. a možda i nisam. Čak niti ja ne znam sve tajne ovog područja.
Nakon mukotrpnog pješačenja došli smo do velikog zida. Nigdje nije bilo vrata. Naravno, da ih je u stvari bilo, no nisu bila tako napravljena da ih vidi svaki obični smrtnik. Trebalo je naći kamen sa crvenom pukotinom. Nakon nekih pola sata traganja po sjevernom djelu zida, vila me upitala: "Što namjeravaš napraviti sa mnom?"
"Ja baš ni ne puno.."
"Tko si ti uopće?"
"Nije važno."
vidio sam da je opet krenula nešto reći, ali sam ju prekinuo.
"Gle, ajde malo šuti, jer sada nešto tražim. Poslje ću ti objašnjavat." šutao sam par sekundi. I onda uz zloban smijeh dodao: "Možda"
Kada sam napokon našao tu vražiju pukotinu, sa lančića oko vrata sam uzeo ključ koji je odgovarao pukotini. Stavio sam ga u nju i nakon toga se zid pred nama počeo razmicati. Ispred nas se sada nalazio veliki jarak popunjen vodom, a iza njega drvena vrata. Vrata su se uz škripu spustila i do nas su domarširala četiri vojnika. Prva dva su uperila koplja u nas a, druga dva su ih ržala u poziciji za bacanje u slučaju bijega.
"Ja sam Quarion Galadonel u službi kralja Kalduja. Donosim mu zvijezdu sjevernjaču." ,rekao sam na vilenjačkom, na što su se ovi vojnici razmaknuli i kleknuli na koljena. Ovaj jedan je svejedno nastavio buljiti u moje prsa. Ja sam se samo još više isprsio i odvukao Asen'nay kroz vrata.