Avantura I - Bijeg

U redu, ako nisam probudila pola šume svojim ''šuljanjem'' onda nisam probudila nikoga.
Bila sam dobra u šuljanju, ali ne u šumi!
NIkad nisam pretjerano volila šumu...
Niti grane kojih mi je bila puna kosa. Kad sma nakon pola sata shvatila sa sam mrtvo-umorna, sjela sam ispod jednog drva i počela čistiti kosu rukama.

Tipovi su joj prilazili . Jedan je potrčao i zgrabio ju za ruku , a ostali su kasnili za njim .
"Ti ideš s nama , mala !" rekao je .
Ona se stala odupirati , na što ju je on ošamario .
Mirno sam naciljao . Otpustio sam strijelu koja je krenula svojom smrtnonosnom putanjom .
Strijela je probila lubanju , sada več bivšeg , otmičara ...

Krenuo sam još jednom nategnuti luk , ali tad je djevojka stala mahati rukama i govoriti , meni neke nepoznate , rjeći . Bila je mag .
"Neka sam proklet ..." prošaputao sam .
Munja je spržila svakoga tko je bio u krugu od pet metara od nje ...
Dotrčao sam do nje , isukao mač .
"Dođi , moraš se sakriti !"
Kimnula je glavom i pošla za mnom .

Jedan od njih se krenuo ustati. Da bi bila sigurna da je gotov, usmjerija sam na njega poprilični udar vjetra i tresnuo je glavom u drvo.
''Glupa čarobnica! Jeli želiš da svi u krugu od 100 metara čuju ovo?''
''Pa, možda su čuli tebe kako vičeš?! To nisi pomislio?''
Imala sam naviku da upadam u društvo ljudi koje mrzim. I ovaj purt se ta navika pokazala prečestom.
''Oh, mag...Glupi magovi....'' promrmljao je vilenjak i zaradio moj lakat u rebra.
''Mala, kad ti netko pokušava pomoći...'' nije dovršio. Umjesto toga, povukao me dolje u grmlje. Pala sam na njega u nezgodnu pozu i bila bi mu udijelila jednu predivnu čarolijicu da mi nije rukom prekrio usta. Nakon nekog vremena me pustio.
''Što je bilo?'' pital sam.
''Skupina magova je upravo prošla. Tvoje iritantne kolege.''
Ovo je odlično počelo....

Zbog što sam bio dobar šumar i pomogao djevi u nevolji , sad bih mogao ostati bez glave . A ja jako volim svoju glavu ...
"Mala , samo sljedi mene i dovest ću te tvome tatici . Znam da nečeš moći preživjeti niti dana bez posluge ."

''TATICI?! Oh, glupi šumari... Ja pokušavam pobjeći od svog oca, kreteu jedan!''
Bila sam bolno svijesna da sam na rubu suza.
''Šumari nisu glupi,'' rekao je on hladno, očito me pokušavajući iznervirati, ''bar ne koliko damice koje pokušavaju glumiti šumske cure.''
''Ma, samo me vodi što dalje!'' promrmljala sam.
''Oh, to naređuješ?''
''Da.''
Uzdahnuo je.
''Dobro, slijedi me, čarobnice.''

Vodio sam ju prema mojoj kolibi . Imao sam odvojen život od ostatka šumara , iako smo bili vrlo povezani . Jednostavno sam trebao ... Svoj mir . Mir koji će ovo djevojče pokvariti ...

"Jesi gladna ?"

Sunce mi je udaralo u oči. Trebalo mi je par trenutaka da shvatim gdje se nalazim i prisjetim se jučerašnjih događaja.
I da se prisjetim s koliko neugodnim vilenjakom sam završila u ovom svom bijegu.
Dobro, bar me nahranio jučer.
''Onda? Gdje si planirala ići?'' čula sam glas. Ovaj put se nije derao, kao većinu prošle večeri dok i jepomagao kod bijega. Dok sam večerala, šutio je.
''Ja...ne znam. Samo sam htjela otići...što dalje.''
''Predivno. Onda ću ti dati zalihe hrane i vode, koje očito nisi ponijela sa sobom i idi gdje god hoćeš.''
''Ali...ali kako ću...''
''Joj, mala, koliko god ne volio magove, ne mogu te ostaviti da sama lutaš šumom punom ludih čarobnjaka. Valjda ću nekako izdržat s tobom.''
''Ako trebaš izdržavati, onda ne moraš ni ići!'' prkosno sam rekla.
Duboko jr uzdahnuo.
''Ovo će biti dugo putovanje.

"Kamo želiš ići ? Sjever , istok , jug ?" upitah ju .
"A zašto ne na zapad ?"
Razmaženo derište ! Zar ne zna da ...
"Zar ne znaš da se tvoj dom nalazi na zapadu ?"
Samo je frknula i pokupila stvari . Primjetio sam da nema oružja .
"Stani . Ne možeš nenaoružana u šumu ."
Dao sam joj sablju , luk i strijele , te lagani kožni oklop . Kladim se da nije ovoliko nosila u životu .
"Jesi spremna za malo jače napore ? I kamo idemo ?"

Očito je šumar mislio da ja nikad prije nisam nosila toliko opreme pa mi je uvalio tonu toga. Nije mi bilo teško nositi, ali ako je mislio da sam profesionalka kao on, prevario se. Nisam pojma imala s lukom, sabljom sam znala ubojito baratati.
''I kamo idemo?''
''Istok,'' rekla sam glasom koji nije mogao biti više patricijski nego što je bio. Neće se prema meni jedan šumar odnositi kao prema nekoj seljančici, ipak sam ja...pa ja ni ne znam njegovo ime!
''Oprosti što se nisma predstavila, ja sam Asen'nay,'' rekla sam uz naklon.
''Bez bespotrebne uljudnosti, mala,'' odgovorio je i ne pgledavši me. ''Emereth,'' predstavio se i dalje jednako pregledajući tregove na tlu.
Prezirno sam frknula.
''Asen'nay, kažeš?'' nasmijao se.
''Da,'' ponosno sam odgovorila. To ime je nosila jedna kraljica, jednom davno.
''Zvijezda sjevernjača,'' rekao je Emereth. Ali...bio je dan! Odakle mu zvijezda?
''Molim?'' pitala sam zbunjeno.
''Tvoje ime. Znači 'zvijezda sjevernjača' na jeziku naših predaka. Drevnom vilenjačkom.''
''Pa...znala sam to.''
Pojma nisam imala.

Ne draga moja , nisi znala , he he ...
Pokušala je lagati , ali glas joj je bio previše drhtav . Možda nisam bio učen godinama u skupim sveučilištima , ali ne može me prevariti tako lako .
Makar ... Zgodna je , to joj moram priznati
K vragu . Primjetila je da ju promatram !
"Što imaš na istoku , da želiš tamo ?"

"Na istoku ? Sloboda , šumaru , sloboda !"
Govorila je o slobodi kao da nisam znao za nju ... Kao da moj dom nisu ove šume i gajevi . Princezica ...
"Sjevernjačo , želiš li mi dati malo svojih stvari , da ti bude lakše ?"
Kamen u glavu mi je bio odgovor . Valjda je to ne ...
Morao sam se nasmijati !
Ovo ju je iznenadilo .
"Sad pokazuješ da nisi samo razmežena princezica ! Ha ha ha !"

Hmmmm... Gađaju se kamenjem... Ok?
Zašto se uopće brinem? ovo bi moglo bit prelako.
a i čini mi se da onaj vilenjak baca oko na pricezu. Vidi se po tome kako ju gleda. A i ona ga je skužila.... amater hehe...

''Sloboda od čega?'' pitao je smijući se. Moj smijeh je zamro. Sloboda od čega?
''Obiteljski problemi,'' odgovrila sam tmurno.
''Tatica ti nije htio kupiti zmajića?'' pitao je podrugljivo. Hodala sam ispred njega, sad sam se okrenula.
''Što ti znaš?! Glupi šumaru! Zar misliš da se moj život sastoji od moljakanja?! Ti pojma nemaš! Ti nisi....''
Još jedna provala suza.
''Ja njega... ne volim, '' promucala sam. Nisam mislila na svog oca.
Očito nije bio vješt u ovim stvarima, jer nije rekao ništa, samo me pustio da se smjestim među korjene jednog starog drveta i raspalčem se krokodilskim suzama.

K vragu . Rasplakala se ...
Došao sam do nje i odlučio ... Odlučio ju zagrliti . Prvo me pogledala s čuđenjem , ali je onda prihvatila potporu .
Očito , s bogatstvom ne dolazi sreća ...
"Koga ne voliš ?"

''O-o-obećali su me. Ugovoren b-b-rak. Ali ja njega ne vol-l-l-im!''
Više nisam plakala, već samo jecala, Emereth je otvorio usta da će mi ogooriti, ali ih je zatvorio, očito ne znajući što da odgovori.
''Ti to ozbiljno?'' pitao je na kraju.
''Ne, šumaru, nisam ozbiljna! Plakanje mi jednostavno ispunjava dan!''
''U redu, ozbiljna si. Vjerujem. A sad se smiri.''
''Neću!'' zaderala sam se. Nisam se htjela smiriti.
''Onda uzmi svoje stvari i krenimo jer ja ti u bjegu mogu pomoći samo ako hodamo.''
Bio je u pravu i tako smo opet počeli hodati. Ovog puta nisam skakutala okolo, već samo tiho hodala iza njega.

"I još nešto ... Sljedečih par kilometara budi tiho . Samo šuti . Ne želimo probuditi neka bića ..."
Ovo ju je malo zabrinulo . S razlogom .
"Koja bića ?"
Morala je . Morala je pitati ... Sama je to tražila .
"Znaš li kako izgleda vepar ? Sad ga zamisli dva puta večeg , težeg , bržeg i krvoločnijeg . Sretna ?"

Zbog ovog što mi je rekao i najobičnija sova što se spustial u grmlje je bila stravična.
Činilo mi se da će nas ta grozna beštija zaskočiti iz nekog grma. Htjela sam pričati, uistinu sam htjela, ali nisam smejla.
''Koliko još?'' prošaptala sam kad sam mu se približila.
''Još ni prvi kilomtar nismo prošli, smiri se.''
Bilo je njemu lako reći to....

"Smiri se . Štitim te ."
Čuo sam kako je uzdahnula . Ovo od mene nije očekivala . Ja to od sebe nisam očekivao .
Nastavili smo ići kroz šumu .
Okrenuo sam se prema njoj .
"Vidiš onu sovu ? Prati nas cijelo vrijeme . Tvoji prijatelj ?"

Ovo nisam očekivala.
Hodali smo polako, ali smo svejedno brzo pročli to mjesto koje je on smatrao opasnim.
''Jesmo sad...''
''Sigurni smo,'' odgovorio je on. ''Sad možeš normalno disati,'' nasmijao se i zaradio moj lagani udarac laktom rebra. Bilo je to više iz šale i on je to shvaćao te se opet nasmijao punim smijehom. Čak je i mene natjerao na smijeh.
Nisam ga pitala jeli još vidi sovu. Kaže da nas je pratila cijelo vrijeme, ni ja ni on ju nismo nikad prije vidjeli.
Pokušavala sam se sjetiti...odnekud je bila poznata....

''Gdje ideš?'' pitao me nakon što smo doručkovali.
''Tu stoj, sad ću se vratiti,'' uzela sam svoje stvari. Nije valjda očekivao da ću cijelo svoje putovanje provesti u haljini s tri podsuknje.
Skrila sam se u jedan grm i presvukla se u hlače od grube tkanine i kožni prsluk smeđe boje. Na noge sam navukla čizme i ogrnula se crnim ogrtačem.
staru odjeću sam strpala u torbu - ne želimo da ju netko nađe.
''Idemo li?'' pitala sam ga kad sam se vratila. Prvo me promotrio od glave do pete - bila sma svijesa da u ovom izgledam puno boje nego u haljini - a onda je klimnuo glavom.